Kopački rit © David Strobel / WWFMnogi vide zaštitu voda isključivo kao zaštitu kemijske kvalitete vode, a da pritom potpuno zaboravljaju na fizikalne i biološke karakteristike voda, koje su podjednako bitne. Naime, tek kad su sve tri karakteristike uravnotežene možemo govoriti o dobrom stanju vode. Ovakav način razmišljanja proizlazi iz tradicionalističkog i tehnički orijentiranog pristupa u „gospodarenju“ vodama. Rijeke se od prije 200-300 godina prilagođavaju potrebama čovjeka u poljoprivredi, urbanizaciji, graditeljstvu, rekreaciji i sl., a čovjek se toliko približio rijekama (prije su se gradovi smiještali na brežuljcima, ili dalje od rijeka) i time počeo stvarati pritisak na njih, da su mnoge rijeke na granici podnošljivosti svoga iskorištenja. Sve je to postalo vrlo vidljivo u posljednjih petnaestak godina kada su postale učestale razorne poplave, suše, javljaju se presahnuli ili onečišćeni podzemni vodonosnici, rijeke se više ne smiju koristiti za kupanje, a vjeruje se da će u budućnosti situacija biti još gora.
Hrvatska organizirano i sustavno upravlja vodama od 1876. godine kada se u Osijeku otvorilo „Društvo za regulaciju rijeke“. Od tada se i rijeke Hrvatske sustavno mijenjaju i prilagođavaju potrebama industrije, plovidbe, graditeljstva, proizvodnje struje, vodoopskrbe i odvodnje. Mnoge rijeke i njene pritoke pretvorene su u odvodne kanale za komunalne i industrijske vode, te u akumulacije za potrebe proizvodnje električne energije. Uz to, iste te rijeke izgubile su svoj prijašnji sjaj i funkciju te se često niti ne mogu nazvati rijekom, više odvodnim kanalom. Pod najvećim utjecajem u Hrvatskoj su velike rijeke poput Drave, Save, Kupe, Cetine, Neretve, koje pružaju višestruke koristi u privredi, ali su se posljednjih godina, pojavom konzumerizma i ubrzanog „razvoja“, apetiti povećali te je nastupilo naglo iskorištavanje rijeka, te nestajanje staništa, smanjenje biološke raznolikosti i prirodnih funkcija. Ostaci nekadašnje poplavne ravnice Save samo nas podsjećaju kako je sustav rijeke Save nekad izgledao te koje je usluge i mogućnosti pružao. Ne samo iznimno visoku biološku raznolikost već i direktne i indirektne usluge – obranu od poplava, drvnu masu, čistu vodu, plodno tlo, ekonomski iskoristive vrste, ugodnu klimu, punjenje podzemnih vodonosnika, rekreaciju i sl.
Vlažna tj. močvarna staništa su staništa visoke biološke raznolikosti te je i logično da su u svim zemljama EU, pa tako i u Hrvatskoj, prepoznata kao dio mreže Natura 2000. Za Hrvatsku, koja još uvijek, unatoč brojnim promjenama i degradaciji, ima prisutne vrste i staništa s lista Direktive o staništima i Direktive o pticama, možemo reći da su gotovo svi vodotoci potencijalni kandidati za mrežu Natura 2000. Trenutno su proglašeni područjima Nacionalne ekološke mreže, a ulaskom u EU većina tih vodotokova će postati Natura 2000 područja. Iako su mnogi ponosni na tu činjenicu, drugi su pak svjesni da je to ograničavajući čimbenik za sve aktivnosti „gospodarenja“ vodama te njenog komercijalnog iskorištavanja.
Danas je moderno društvo postalo svjesno činjenice da rijeke imaju svoju granicu iskorištenja te brojne ekološke funkcije koje, ako se ne poštuju, uvjetuju pogoršanja kvalitete života te poskupljenje svih usluga. Također shvatilo se da bez integriranog pristupa, gdje ekološke i socijalne fukcije voda imaju ravnopravni status sa ekonomskim funkcijama, neće biti održivog razvoja, pa niti razvoja uopće. Nažalost trenutno hrvatsko vodno godpodarstvo, a naročito u praksi, ne uspijeva usvojiti principe i ciljeve integriranog upravljanja vodama te učiti na greškama „zapada“, već i dalje samo planira i provodi tehnokratski pristup, te planira „urediti“ i preostatak „neuređenih“ vodotokova. „Uređenost“ vodotoka znači kanaliziranje rijeke kako bi izgubila svoju prirodnu dinamiku funkcija poput obrana od poplava i bila pod kontrolom i geometrijski pravilna, nakon čega se dobije uniformni kanal kroz koji voda jednolično protječe. U takvoj rijeci nestaje živog svijeta jer su nestala staništa i uvjeti su nepovoljni za većinu riječnih vrsta biljaka i životinja, dakle ugrožena je i zaštita svih tih područja pod Nacionalnom ekološkom mrežom te mrežom Natura 2000.
Kako bi se ipak našao kompromis između različitih potreba, nužna je vrlo bliska i žurna suradnja između sektora zaštite prirode, zaštite okoliša, šumarstva, poljoprivrede, gospodarstva općenito i vodnoga gospodarstva, kako bi se kreirala budućnost očuvanja i korištenja vodnog dobra i vodenih ekosustava, a gdje niti jedan sektor neće imati prvenstvo i gdje će se osigurati kvalitetan život i za čovjeka i za vrbu i za pticu.
Irma Popović Dujmović
Nema komentara:
Objavi komentar