27. 09. 2010.

Vlažna staništa (Natural wetlands)

Zapostavljena u Vojvodini, a toliko važna za biodiverzitet. Ornitološke inicijative, toliko ključne u formiranji filozofije koja stoji iza projekta Nature 2000, skoro isključivo su vezane za neko vlažno stanište. Jedna od verovatno najređih ptica današnjice, tankokljuna šljuka (Numenius tenuirostris) može se još videti jedino na svojoj istorijskoj putanji ka Srednjem istoku, a koji vodi i kroz vlažna staništa Vojvodine! Da bi se spasila svetska populacija, koja u ovom trenutku možda broji samo desetine ptica, sa nepoznatim (ili kao tajna čuvanim) mestom gnežđenja negde u Sibiru, obezbeđenjem neometanih staništa Srbija bi mogla igrati ključnu ulogu. Mogla bi igrati, ukoliko iskoristi istorijski trenutak koji nudi priključivanju EU i projekat Natura 2000.

Iskustva zemalja u okruženju se razlikuju. U zapadnim zemljama, gde je zbog kapitalističke idustrijalizacije netaknute prirode ostalo veoma malo izolatume tretiraju za važne, tako da postoje Natura 2000 staništa veličine 100 sa 100 metara (G. Mészáros voce viva). U isto vreme, zaštita prirode u susednoj Mađarskoj nije se obazirala na mikrostaništa, smatrajući da, na sreću, ima dovoljno većih područja pogodnih za Naturu (P. Lovászi, voce viva). Taj trend se možda može odnositi i na ostali deo Istočne i Južne Evrope, gde tzv. civilizacijski razvoj nije još stigao da uništi sve pred sobom. No, Vojvodina je, čini se upravo suprotan primer. Prirodni vegetacioni pokrov originalno šumostepa, danas je ekološki svedena na agrarnu pustinju, u kojoj čak klima preti sa prelaskom u polupustinjsku (The global problem of land degradation and desertification, Hungarian Geo. Bull. Vol.58.; Second National Report of the Republic of Hungary on the implementation of the United Nations Convention to Combat Desertification, p. 3.). U takvim uslovima površinske vode su najvredniji resurs, koji nebi trebalo olako uzimati.

Rezultati naših terenskih istraživanja ("Protego" Subotica, http://www.protego.rs/) pokazali su da je veći deo onih vodenih staništa u Vojvodini koji se nalaze van formalne zaštite teško ugroženi. Ugrožavajući faktori su na širokoj skali, počev od zatrpavanja šutom i komunalnim otpadom, eutrofizacija, zarastanje vegetacije, pretvaranje u ekstenzivne ribnjake itd. Faktori uključuju i direktno zagađivanje iz urbane sredine, ali i indirektno putem poljoprivrede. Ova zadnja tendencija je veoma olako uzeta, jer se u Srbiji bare i jezera preoravaju sve do obale, a za to nepostoji nikakva zakonska regulativa. Tako da površinske vode nemaju potrebnu bafer zonu koja bi sprečavala direktno slivanje hemikalija i đubriva u njih. Te zaštitne zone su u Evropi do 50 metara, a u nekim zemljama, npr. Irskoj i do 200 metara! To efektivno znači, da nepostoje uslovi pod kojima bi neko orao obalu jezera ili vršio prskanje hemikalijama u blizini vode do 50 i 200 metara! Tako jezera mogu imati prirodnu obalnu zonu obraslu vegetacionim formacijama koje postepeno prelaze iz žbunja i livade, u šaš i trsku. Prirodna eutrofizacija jezera je dug proces, ali jezera danas propadaju za samo nekoliko godina jer se u njih slobodno ulivaju veštačka đubriva i organske materije. Čak je i uticaj erozije dokazano jak - spiranje zemljišta veoma brzo zatrpava, zamuljava jezera i pretvara ih u bare obrasle vegetacijom koja guši jezero.

Samo veoma mali procenat wetlandsa Vojvodine su prirodna staništa. Od nekolicine koji su preostali u zabačenim delovima Bačke i Banata neki bi mogli biti potencijano zaštićeni u okviru buduće Natura 2000 mreže jer su u prirodi-bliskom stanju. Zavod za Zaštitu prirode radi na izradi koridora koji bi povezivali zaštićena staništa i tako se ostvarila prava funkcionirajuća mreža. Koliko ćemo u tome biti uspešni? IUCN je dokazao da je nonsens štititi međusobno nepovezane izolatume, ma koliko veliki bili, jer ja raspad populacije unutar takvih samo pitanje vremena (npr. IUCN Protected Areas Programme), a u Vojvodini vodeni tokovi i njihove doline, kao i jezera i bare sami se nude kao rešenje migracije živog sveta.

1 komentar: