Dvije glavne direktive na području zaštite europskih divljih vrsta su Direktiva o pticama (79/409/EEZ) i Direktiva o staništima (92/43/EEZ). Te dvije direktive predstavljaju najambiciozniji pothvat očuvanja europskog biodiverziteta i srce su ekološke mreže Natura 2000.
Ciljevi dvaju direktiva
Direktive su usmjerene na zaštitu vrsta i na određivanje dragocjenih staništa za te vrste. Predviđaju brojne ciljeve poput određivanja područja posebne zaštite SAC (Direktiva o staništima) i područja posebne zaštite za očuvanje staništa određenih vrsta ptica SPA (Direktiva o pticama) te odabir područja od posebnog značaja za zajednicu pod nazivom Natura 2000.
Ustanovljavanje potrebnih mjera za očuvanje tih područja i praćenje stanja očuvanosti staništa i vrsta još je jedan od ciljeva Direktiva, kao i poduzimanje potrebnih koraka kako bi se izbjeglo propadanje prirodnih staništa i staništa vrsta. Među ciljevima Direktiva još su: određivanje vrsta kojima se može trgovati i vrsta čije iskorištavanje može biti predmetom mjera upravljanja; stvaranje sustava za praćenje slučajnog zadržavanja ili ubijanja pojedinih vrsta te zabranjivanje pojedinih metoda njihova zadržavanja, ubijanja ili pak transporta. Tu su i posebne sheme za vrste koje se legalno smije ubijati, zadržati ili njima trgovati.
Uspostavljanje odgovarajuće administrativne strukture
Svoj prijedlog za provedbu ekološke mreže Natura 2000 mora imati svaka zemlja koja želi postati članicom Europske unije. Međutim, kako bi se mogli provesti razni pravni propisi koje članstvo u EU sa sobom nosi, država mora na odgovarajućim razinama (nacionalna, regionalna i lokalna) odrediti nadležna tijela. Drugim riječima, država kandidat ili država pristupnica već mora imati odgovarajuću administrativnu strukturu. To znači da odgovornosti za različite aktivnosti među raznim tijelima moraju biti jasno definirane. Na primjeru planiranja to bi podrazumijevalo: uspostavljanje politika i smjernica, označavanje područja za poboljšanu zaštitu, provođenje mjera za zaštitu vrsta, osiguravanje provođenja planova i politika, praćenje stanja (monitoring), prikupljanje podataka te izvještavanje.
Kako postići ciljeve Direktiva
Suradnja i komunikacija između različitih odjela je neophodna. Ne smiju se preklapati stručnosti između pojedinaca ili pak između ministarstava, agencija ili stupnjeva administracije i mora se znati tko je za što nadležan. Administrativni sustav mora imati posebnu stručnost/ekspertizu za očuvanje prirode (vrsta i staništa) usklađenu sa zahtjevima dviju Direktiva. Dakle, nadležno ministarstvo, odgovorno za administrativne i stručne zadatke koje uključuje planiranje, izvještavanje, davanje dozvola te nadzor/inspekciju, i nacionalna stručna institucija koja ima popis vrsta i bavi se monitoringom i stručnom analizom (primjerice, Zavod za zaštitu prirode) moraju blisko surađivati. U idealnim uvjetima, države bi trebale imati institucije za zaštićena područja kao i razne institucije na regionalnoj i lokalnoj razini za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na njihovu teritoriju na kojemu su i područja ekoloških mreža.
Kako bi se postigli ciljevi Direktiva, nezavisna regulatorna tijela, primjerice inspekcija za zaštitu prirode, trebala bi osigurati monitoring, nadzor i učinkovitu provedbu. Ne treba zaboraviti da i druge administracije, poput lova, ribolova, poljoprivrede iili šumarstva, trebaju biti usklađene s odredbama njihovih administrativnih procedura za zaštitu prirode.
Slučajevi povreda zakona koje propisuju Direktive usmjereni su na sud.
Andrea Štefan
Nema komentara:
Objavi komentar