Natura 2000 – izazov ili šansa za šumska područja

Više od polovine lokaliteta koji čine mrežu Natura 2000 su šumska područja. Kako je proces ustanovljavanja mreže zastičenih područja Natura 2000 najambiciozniji u evropskoj istoriji, on ne može biti kompletiran bez razumijevanja, saradnje i doprinosa šumarskog sektora u svakoj zemlji. Tako je učešće svih zainteresovanih strana (vlasnika šuma, seoskih zajednica, koncesionara i ekoloških nevladinih organizacija itd.) u upravljanju Natura 2000 područjima od posebnog značaja.

Ukupno 59 vrsta šumskih staništa koji su rijetki ili ugroženi, pobrojani su na Dodatku I Direktive o staništima i mogu se svrstati u šest kategorija: Šume borealnih evropskih područja, Šume umjerenih evropskih područja, Sredozemne listopadne šume, Sredozemne tvrdolisne šume, Alpske i podalpske crnogorične, i Sredozemne planinske crnogorične šume. Uz šumska staništa, Direktiva takođe utvrđuje oko 200 životinjskih i više od 500 biljnih vrsta od interesa za EU, za koje je potrebno obezbijediti povoljno stanje očuvanja i koje su povezane sa šumskim staništima (vrste koje trajno ili povremeno borave, hrane se, reprodukuju i obavljaju druge životne procese). Isto važi i za Direktivu o pticama koja propisuje zaštitu za oko 180 vrsta ptica.

Neophodne mjere

Strategija šumarstva EU iz 1998 godine u dijelu “Očuvanje šumskog biodiverziteta” poziva upravljače šumskim područjima da sprovedu sljedeće mjere: da prihvate mehanizme očuvanja zdravlja i vitalnosti šumskih staništa,te da pošumljavanje obave na način koji neće negativno uticati na vrste i habitate (npr. pošumljavanje lokalnim vrstama). Isti dokument predlaže i mjere za očuvanje tradicionalnog načina upravljanja (npr. sistem ispaše) gdje bi usled nestanka ovih aktivnosti došlo do gubitka biodiverziteta.

Osnovni uvjet za dobru funkcionalnost šuma koje pripadaju Natura 2000 jest angažovanost vlasnika šuma i stručnjaka. Naime, ne postoji namjera da se blokiraju sve ekonomske funkcije šuma, no najviši prioriteti u njihovom komercijalnom iskorištavanju moraće se prilagoditi zahtjevima ekološke funkcije i očuvanja biološke raznovrsnosti u najvećem broju šumskih lokaliteta. Ovo može zahtijevati promjene u postojećoj praksi upravljanja, bilo pronalaženjem novih i dodatnih izvora prihoda i zadržavanjem tradicionalnog oblika upravljanja (čija profitabilnost je u opadanju) ili povećanjem subvencija za korištenje drvnih i nedrvnih šumskih proizvoda dobijenih na održiv način.

Područja Natura 2000 nude prednost u visokom ekološkom i kulturnom kvalitetu roba i usluga. Za ovo je potreban poseban pristup upravljanju šumama s ciljem da se ujedine ekonomske, ekološke i socijalne naknade. To takođe podrazumijeva bolju komunikaciju s javnošću i kontinuirani rad sa šumarima i udruženjima vlasnika šuma. Tako će se ispuniti obaveze u pogledu očuvanja biološke raznovrsnosti, odnosno dokazat će se da je moguće proizvesti kvalitenu robu i usluge bazirane na održivim metodama.

Potrebna bolja informisanost

Direktiva o staništima osigurava jasne kriterijume za komponentu očuvanja šumskog biodiverziteta i zahtjeva koji moraju biti uzeti u obzir tokom planiranja gazdovanja šumama. Stroge procedure su predviđene i za monitoring i izvještavanje o stanju očuvanosti šuma, gdje posebnu ulogu imaju i nevladine organizacije. Njeno sprovođenje poboljšava znanje svih učesnika o šumskim resursima, šumskom biodiverzitetu, njihovom očuvanju te poboljšava komunikaciju između institucija zaštite prirode, šumarskog sektora, vlasnika šuma, naučnih zajednica, nevladinih organizacija i ostalih zainteresovanih strana.

S druge strane, sprovođenje direktiva zavisi od pouzdanih podataka o rasprostranjenju vrsta i staništa sa dodataka direktiva, i u mnogim zemljama oni nedostaju. Tu je i nedostatak znanja zainteresovanih strana, prije svega među šumarima, o vrstama i njihovim ekološkim zahtjevima, kao i o stvarnim prijetnjama za ove vrste i staništa. Standarde za monitoring statusa očuvanja vrsta nerijetko je teško dogovoriti.

Obzirom da je utvrđivanje Natura 2000 lokaliteta, prema Direktivi o staništima, čisto naučni proces, vlasnici i korisnici šuma su nerijetko naknadno informisani da njihove šume pripadaju Natura 2000 mreži, te da će morati poštovati dodatne planove upravljanja. Ovo izaziva njihove reakcije kroz zahtjeve za kompezatorskim mjerama koje je, ukoliko postoji sistem kompezacije u zemlji, često teško odrediti ili ih izračunati. Iz tog razloga mora se obezbijediti pravovremena i kvalitetna saradnja između svih učesnika u procesu. Primjeri pozitivne prakse iz okruženja i zemalja EU na ustanovljavanju i upravljanju šumskim Natura 2000 lokalitetima svakako mogu koristiti svim stranama.

Nataša Kovačević,
Green Home